Dio puta po modernoj cesti, par kilometara po afričkom makadamu, desetak minuta na motoru, te još potom malo pješke i evo nas duboko u afričkoj prašumi. U dubokoj tišini pod sjenom golemih bambusa kriju se ruševine jednog od zadnjih logora za sakupljanje robova prije prebacivanja preko oceana. Prilaz kampu uređen je početkom ove godine za vrijeme posjete velike grupe iz Amerike, potomaka nekadašnjih robova, a ovo tužno mjesto danas je pristupačno svima koji žele osjetiti dio tuge tih nesretnih ljudi.U pratnji Aloisa, našeg mornara iz sela Bimbia u kojem se kamp nalazi, te Abela pravog znalca povijesti ovog kraja, uživao sam u popodnevnom putovanju kroz zanimljivu, al mučnu prošlost ovog ponosnog naroda. Odvođenje ljudi u roblje trajalo je više stoljeća, a tek dolaskom britanskog misionara Alfreda Sakera gradi se prva crkva u Bimbiji, te zatvara ovaj sramotni logor. Misionarov kip danas krasi rivu u gradu Limbe, a najkvalitetnija srednja škola u provinciji nazvana je po njemu.
Pjesma u filmiću na jeziku domaćeg plemena zove se Tražim te, a pjeva o neizvjesnoj svakodnevnici. Onoj istoj koja mori sve potlačene, a njih ni danas nije zanemariv broj. Uz sav trud UN-a i raznih humanitarnih udruga koje se bore za ravnopravnost i slobodu svih, zapanjuje podatak o 27 000 000 ljudi koji su trenutno u ropskom položaju. Uz sve napore i edukaciju čovjek je čovjeku još uvijek najljući neprijatelj. A hoće li se i kad promjeniti, ne zna se. Još uvijek je aktualna ona arsenova pjesma. Kad bi svi ljudi na svijetu, odlučili da...
2 komentara:
Ajme, isgleda strašno. Sad razmišljam kako su veseo narod, s koliko duha se danas vesele i pivaju, a vjerovatno je svatko od njih izgubija u ropstvu ko zna koliko članova familije, ili cile generacije.
"copacabana" mi se učinija zgodan naziv za onu boršu. Ja se ne bi toga nikad sitila. :-)
Objavi komentar