Od kabine do zlatne vale

U  brodskoj kabini previše je različitih čimbenika što sa svih strana jurišaju na romantičnu pomorsku dušu i tijelo. Sve kraćim ugovorima te modernom komunikacijom (facebook i skype), olakšala se  vječna muka višemjesečne odvojenosti od obitelji, ali sve drugo ostalo je isto. Plovidba u ekstremnim vremenskim uvjetima, u par dana prijelaz iz hladnih u tropske krajeve, život u željeznom magnetiziranom okruženju, hrana iz dubinskih ledenica, život u zajednici od dvadesetak ljudi, od kojih većinu zbog rada u smjeni samo  sretneš bez prilike za upoznavanje. Sutra će svi doma grintat kako im micanje ure nazad remeti životne navike i zadaje glavobolju, a pomorci često u dvadesetak dana plovidbe izmjene dan za noć, te prelaskom 180 meridijana preskoče i cijeli dan. Dobro, sve je to dio kruha sa sedam kora na koji se pomorac spremno navikne. Mene više lomi samoća u kabini. Ovdje kiša izgleda nema namjeru stati, pa su sve naše aktivnosti svedene na salon i kabinu. Planiranu posjetu Zoo vrtu odgodio sam za neki drugi vikend. Knjige od doma sve sam pročitao, a bloganju i fejsanju ne vidi se kraja.  I slušanje glazbe. Al ona često zna i odmoć. Pogotovo domaća što za sobom tegli brdo nostalgije kojim se teško verati. Možda mi ovi filmić o igranima i Bralićeva pisma o debeloj cimi u zlatnoj vali bar malo pomogne. Još puno nostalgičnih brda valja prebrodit do mirovine.