Grmi sijeva nevera se sprema, a ciganke varošanke još iz sela nema. Pjesma moje bake kojom umirivala unuke dok bi treštali gromovi i sijevale munje, a mi klinci drhtali od straha stisnuti na krevetu uz svjetlo titrajućih voštanica i uljanica. Munje i gromovi i dalje paraju nebom iznad Igrana i Hvara, ali svjetla više ne nestaje kao nekad, što je očito iz ovih predivnih Aljošinih fotki . To se ne može reći za ovaj Kamerun, u kojem i kad najsitnija munja zapara nebo svjetla se pogase i internet mreža prekine sa radom. Dva tjedna bez interneta, a ni sad nije baš stabilna veza. Za postavit par slika na post treba mi par dana, o filmiću mogu samo sanjat. A, kako su tek prošli tjedni bez neta? Kad se jednom zakačiš za network i tipkovnicu, vrijeme bez interneta izgleda kao povratak u kameno doba.
Broj komentara: 5:
Thanks much Igor. Welcome to Pinka blog. Hope we keep in touch.
Nije ti bilo lako. Razumin te...
Ma kako si se sitija ove pismice. To nan je bila udarna pisma u vrtiću na Visu. Danas bi, pak, bila rasistička. A o vezi munje-struja: Cista Velika=Kamerun.
Babin lipi glas, naš strah i oni grom. Lipe crtice iz ditinjstva.
Danas kad je cilo misto pod rasvjetom, izgleda ni munje nisu ono šta
su bile. A ono drugo? Yes! Cista Velika=Kamerun=Romantika.
Nikola moj,
Neznan kad je teže. Dane kad ga nije bilo il sad visit na netu po cili dan..
Pozzz
Za desetak dana doma.
Objavi komentar