Vedri se nebo. Sunce se rađa.
Plovi iz luke jedna lađa;
Jedna što dugo stajaše u doku,
Sva izbijena, sa ranama na boku.
More, ko mati, vuče je na krilo.
Ljulja je, šapće: Ništa nije bilo.
Novi ukrcaj i nova plovidba. Tek je prošlo par dana od ukrcaja, a treba bar par tjedana za priviknuti se na dane i noći na lamarinu. Pogotovo nakon lijepo provedenog ljeta kod kuće. Znam, većina će pitati: Što se ti pomorci žale; to je njihov život i sami su ga izabrali. Slažem se, istina je, i nije da se bunim, al eto svaki put je kao prvi put i uvijek iznova treba nove snage za prilagodbu, a tko može bolje pomoć od Cesarića, njegovih balada, moje kaplje i vječnog sjajnog slapa. I da ne zaboravim net, tipkovnicu i bloganje. Bez njih bi bilo puno teže. Pozdrav iz Afrike.
1 komentar:
Ufff koji sevdah! To valjda dođe s godinama da čoviku triba sve više vrimena da se privikne na promjene. Pa i kad oko stola prominiš misto onda te druga stolica grebe i bocka. Čekamo postove malo od povijesti, muzike i dobrih bokuna. Aj živija.
Objavi komentar