Evo približio se dan novog ukrcaja. Godišnji odmor prođe kao za tren. Za par dana novi let Split - Zagreb - Pariz - Douala, te ukrcaj u Limbe. Tegljač Jaki i već poznata dobra posada. Kapo Nike, noštromo Ante, strojar Marino i kuhar Jere. Naviknuti smo na česte rastanke, ali ipak dani pred odlazak uvijek proteknu na jedan poseban način.
Kako te dane pred ukrcaj vidi mlađa kći Ivana u par crtica:
I opet sve ispočetka ...
Neki ljudi se pitaju kako je to biti dijete pomorca, kako je to ne vidjeti oca po nekoliko mjeseci, kako je to provesti brojne rođendane, krizme i slična događanja bez prisustva oca, koji je u nekoj drugoj državi, na nekom drugom kontinentu gdje zarađuje da bi tebi, skupa sa majkom, mogao pružiti normalno djetinjstvo.Moja sestra, brat i ja znamo taj osjećaj. Ponosni smo na očevo zanimanje, zainteresirani za njegove doživljaje i puni strpljenja kada ga nema kući. Ovih dana se spremamo za novi, tko zna koji po redu, tatin odlazak na brod u daleku Afriku. Ne vlada neka osobita tuga, možda je to zbog navike ili je jednostavno ne želimo pokazati. No, svjesni smo da tako mora biti, da je more tatin život, ono što ga ispunjava, a uz to znamo da je to njegov posao kojeg mora obavljati. Na dan odlaska, iako nam to otežava situaciju, uvijek slušamo pjesme o pomorcima i njihovom povratku, a dok tate nema redovito ga se putem telefona, SMS poruka i e-maila obavještava o svemu što se kući događa.
Sve u svemu, imati oca pomorca ima svojih prednosti i mana, baš kao i svako drugo zanimanje i sve to treba pretrpiti jer ponekad, koliko god nama bilo teško, tati je još teže. stoga, dok je otac na brodu mi radeći trebamo opravdati to što ga nema, a tebi tata sretan put, mirno more i brz povratak kući.
Tvoja Ivana
